Moje mračno kraljevstvo...
oproštajno pismo...
Oproštajno pismo, na papiru razbacana slova,
proklela me znajte sudbina ova,
razorila mi ljubav što dovela me u raj,
razorio me nestanak te ljubavi, njezin kraj....
Srce je u grudima gnjilo, raspada se...
umrijet zbog ljubavi-eto događa se...
teško dolazim do zraka,
ne vidim ni svoje misli od sveopćeg mraka...
Znam samo da trebam otići,
u tišini, da ne probudim ljude što lijepe snove sniju,
u zaborav, u nepovrat stići...
Umrijeti s osmijehom na licu,
radije nego živjet suznih očiju,
umrijeti skočivši s zgrade, oponašajući vedru pticu...
tebi....
Sinoć sam shvatila ono što nisam smjela
danas sam tek shvatila da sam izgubila
jedinu stvar koju sam cijeli život htjela
Dvije riječi upučene onome tko je meni sve na svijetu
dvije riječi, u kojima se krije moć tisuću ljeta
dvije čarobne riječi koje bi ti tako rado rekla da si samo tu....
Ali tebe nema, riječi se postiđene sakrivaju na dno srca mog
ondje snivaju snove pune sjete i boli
ondje umire polagano u agoniji zbog odlaska tvog
Plač moj te ne može vratiti, zato više suze ne lijem
smijehom se ne mogu ohrabriti, pa se više ne smijem
živjeti bez tebe je pakao, živjeti više ne umijem....
pjesma za M. K.-a
Kad anđeli budu zaslužili umrijeti
prestat ću šapatom dozivati tvoje ime,
kad mora na zemlji posuše
prestat ću ti posvećivati sve ove rime...
Kad nebo izgori u agoniji boli,
kad ptice na granama ne budu pjevale više
tek onda ću prestati voljeti tebe,
tek kad ruža prestane da tako opojno miriše
I kad snovi postaju tek drago sjećanje,
kad srce mi vukovi raspore na dva dijela,
tek onda ću otići od tebe,
tek onda ću otići ondje gdje ne bi smjela....
Što uraditi kad ljubav nije dovoljna da spriječi ljude da odu,
kad se obečanje dato tako lako prekrši,
kad svi se snovi u trenu sruše,
što uraditi kad se ljubavna priča završi?!
samo gluma...
Još jedna suza,
još jedna tvoja laž,
kazališna scena bez aplauza
ljubav što izgubila je draž...
Teško je živjeti u laži o ljubavi kakva naša je bila
teško je kad saznaš da je sve bila gluma
i otkriti mržnju u njegovim očima što se tako dobro krila...
Teško je kad te mrzi onaj tko je tebi sve,
i kad shvatiš da je čitav život tek farsa
ali bol koju osjećaj je realna naposve
I srce što se u grudima mrvi,
i voljeni što odlazi iza kulise
a ja što na pozornici ležim u lokvi krvi...
Neispunjena obećanja...
Obećah samoj sebi da ću vedrije stihove da pišem,
ali ne umijem, jer samo krvlju i suzama riječ "ljubav" rišem,
zima mi se uvukla u srce, a očaj mi je utkao topli ogrtač,
duhove uspomena tužnih tjera vjerno od mene jeziv moj plač...
Obećala sam samoj sebi da ću prevariti tugu,
ali ne mogu jer znam da ćeš zavoljeti drugu
i znam da ćeš njoj pričati i o zvjezdanoj noći i o kiši
i o tome kako trešnjin cvat prekrasno miriši...
Obećala sam si tisuću puta da neću više proliti zbog tebe ni suzu
obećala sam da ću osmijeh, makar na silu, navući na lice
obećala sam si previše toga, ali ne mogu protiv svoje muze..
Muza mi je tuga ljubavna, a obećala sam i da ću te vječno ljubiti
obećala sam da ćemo biti slobodni u životnom letu kao nebeske ptice
obećala sam previše toga, previše toga što nikad neću ispuniti....
Krvavi mjesec...
Krvavi mjesec pogled mi upućuje nijem,
da bi i tijelo poput duše umrtvila otrov nekakvi pijem
jer lakše je umrijeti u agoniji užasne boli
nego gledati kako sporim koracima odlazi onaj kog se voli...
Odlaziš, govoriš mi zbogom, ne znam ni sama po koji put,
ali utjehu mi noćas pruža ovaj mjesec koji više nije žut,
i govori mi da ćeš i ti jednom suzu proliti zbog mene
ali znamo i ti i ja da plastična ruža nikad ne uvene....
Ružo moja voljena, nemoj me pustiti samu da ležim okovana trnjem tuge
pomozi mi, reci mi kako da te zaboravim, kako da privolim oči druge,
kako da prestanem sanjati tvoje lice i smiješiti se jedino kad pomislim na osmijeh tvoj
kako da budem opet sretna, ako tvojim odlaskom uništio si čitav život moj...
Mjeseče krvavih usana što poljubac smrti mi pružaš poput pretkazanja,
zamolit ću te uslugu jednu, da šapneš mom voljenom nešto na uho dok sanja...
njemu, čovjeku zbog kojeg sam živjela, njemu čovjeku zbog kojeg sada umirem o ponoći
ti mu poruči poruku ovu, jer iako smo on i ja daleko isti mjesec gledamo svake noći:
"Jedini moj, nisam bila dovoljno jaka da te gledam kako drugoj usne nudiš,
nisam bila ni dovoljno dobra da se ponovno u mene zaljubiš...
ostavljam ti naše zajedničke snove, i poljupce mirisa trešnjinog cvata
i uspomene i slike naše ukoričene zauvijek u okvirima od čistog zlata...
Ostavljam ti nekoliko bijednih stihova, i portret tvoje duše...
moje nade i snove ostavljam ondje gdje vjetar bez prestanka puše,
da bi one i nakon što odem u svijet tame ostale žive i kružile svijetom,
i da te nagnu na plač ako budeš prošao pored mog lijesa ukrašenog ljiljanovim cvijetom.......
Posljednji pozdrav ljubavi moja, ljubit ću te dok god dišem,
i zato tebi ove svoje posljednje rime pišem....
Odlazim ja, da ne moraš ti, odlazim ondje otkud se neću više vratiti
odlazim a prati me moja crna muza, odlazim jer te ne mogu zaboraviti...."
ljubavni stih
Napiši mi jedan ljubavni stih i obgrli ga rimama
kao što si nekoć grlio mene,
opiši u tom stihu što se desilo najednom s nama
i zašto naša ljubav polako vene.
Piši o našim uspomenama, o našim snovima,
pričaj mi o mjestima gdje nikada nećemo ići,
piši o nerođenim sinovima, o zajedničkim danima
koji čini se, da nikada neće stići...
Boli li i tebe ponekad sjećanje na mene, na prošle dane
zakuca li i tebi jače srce kad mi začuješ glas,
ili u suzama čekaš i proklinješ sudbinu dok zora ne svane....
Pitaš li se ponekad da li smo mogli zajedno stvoriti na zemlji raj
probudi li i tebe iz sna ponekad tužna sjeta
ili uopće ne žališ što je našoj ljubavi došao kraj?!
Ljubavi što odlaziš i što se vratit nećeš...
Noć se pomolila nad gradom, tužna noć
ne čuje se nijedan zvuk osim mrvljenja mog srca,
osim rominjaja suza što se s krvlju mješaju na tlu...
osjećam hladnoću koja me polako obavija,
tu strašnu hladnoću što donosi nestanak nečijeg zagrljaja,
nestanak toplih usana što dašak ljubavi u moje biće unese...
gledam kazaljke na satu kako sporo kroće svoj put,
i svakim trenom znam da sam bliže kraju ove boli,
čekam da mi netko pomogne ali znam da je to sve uzalud...
volim svim srcem, znam da to ne bih smjela,
jer tko voli svim srcem najčešće na kraju i ostane bez njega,
jer ljudi su zli i srce ti ukradu, a tebe rasporenog prsnog koša ostavljaju....
ljubavi moja, ti što si već jednom otišao, ljubavi koja si se vratila,
ti koji si me ponovo usrećio, ljubavi što opet odlaziš i u more
očaja bacaš me s utegom prevelike boli, ljubavi što se više nikad vratit nećeš....
Wife of sorrow
Please leave my heart in the deepest sea
because you dont love anymore me
because you dont care anymore for my cry
you wouldn t care even if i have to die....
you look into my eyes but you don t see nothing
you can t find the sadness which in them you bring
you can t understand why i have to go away
you dont understand why i can t more stay........
so i leave you with a sadly smile on my face
leaving you to hapiness, hopping to find grace
but i am not strong enought to end this game of life
no i am not, because i am sorrow s wife.........
Između krajnosti....
Ljubav je nekoć nastanjivala svaki najsićušniji i najskriveniji kutak moga bića...
danas, čak i sama teško proinalazim tek sjenku starih osjećaja, sjenku stare mene...
kopam oštrim noktima po svojoj utrobi tražeći znak bilo kakvog osjećaja, makar boli...
ali boli nema, od mene je ostala tek prazna čahura ljudskog obličja, napuhana tek pukim
ponosom i čekam i najnježniji lahor putene boli da me odnese u nepovrat...
i ja razbijena na dva dijela, jedan dio koji teži ka povratku izgubljenih osjećaja, povratku ljubavi,
a druga koja tako ponizno teži ka samouništenju...
razdvojena između dviju krajnosti, sreće i vječite bijede, života i smrti...
borba crne barunice protiv bijele nastavlja se...
Kako je sve počelo.........
O čemu ću ovdje pripovijedati?!....
O tome kako je najednom bijela barunica postala crnom.
Kako je jezero sreće do posljednje kapi ispila i napunila ga krvlju...
kako se sada u njemu utapa, ali ipak s osmijehom na licu, prisječajući se
prethodne sreće koju je slabašno držala u ruci poput krhke kristalne čaše
koja je ispala na hladan pod, i razbila se na tisuće komada,
komade tako sitne da ih i najnježniji vjetar može odnijeti zauvijek....
u nepovrat!!!
